Uoči Dana sjećanja na sve koji su dali život za našu domovinu, 17. studenoga, kao da je baš taj datum birao jer i on je svoju Hrvatsku volio istim žarom, napustio nas je naš predivni prijatelj i profesor kojega generacije pamte samo po dobru – Branko Sesar, prof. latinskoga jezika i povijesti.

Dobar kao kruh, čist kao suza, nevin kao dijete, bijel kao svitanja u rodnoj Hercegovini, profesor Sesar ostat će nam svima u srcima. Sa smiješkom ga i danas vidimo kako na hodniku razgovara s učenicima, poučava ih povijesnim istinama i životnim mudrostima, smije se nedužnim vicevima, crta čovjeka od brojki, priča anegdote o hrvatskim velikanima, ne znajući da je i sam itekakav velikan – veliki čovjek dječjega srca, naš dobroćudni medo, stara škola širom otvorenih vrata, širokih vidika i široke duše, kojoj su sentencije bile važnije od deklinacija, koja nije poznavala svjetovne težnje za materijalnim bogatstvom nego je živjela poštenje, čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Naš osebujni fantast, uz kojega vezujemo najnježnija sjećanja, otišao je na drugu obalu… Ljudski tužni zbog gubitka, ali kršćanski radosni zbog njegova susreta sa svima koji ga tamo nestrpljivo čekaju, i zbog samog Neba kojemu je njegov dolazak najveći dobitak, od svoga se voljenoga prijatelja i učitelja opraštaju njegovi kolege i učenici XI. gimnazije u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je ljubio iznad svega!